Nutritivni pristup šećernoj bolesti

Povišena razina glukoze u krvi dugoročno dovodi do niza oštećenja i kroničnih zdravstvenih problema. Razinu glukoze u krvi reguliraju inzulin i glukagon kao hormoni gušterače, zajedno s hormonom rasta (hormon hipofize).

Šećerna bolest je skupina metaboličkih poremećaja koji nastaju porastom koncentracije šećera u krvi (hiperglikemija) uslijed poremećaja izlučivanja i/ili djelovanja inzulina. Inzulin je hormon koji se oslobađa iz β-stanica gušterače kao reakcija na porast koncentracije glukoze u plazmi te omogućava ulazak molekule glukoze u stanice. Kod osoba sa šećernom bolešću, zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina uslijed inzulinske rezistencije, glukoza ne može ući u stanice i služiti kao izvor energije. Crpljenjem gušterače  dodatnim lučenjem inzulina dolazi do postepene inzulinske rezistencije. Nagomilavanjem koncentracije šećera u krvi, dolazi do neadekvatnih metaboličkih procesa čime se glukoza pojavljuje u urinu, dolazi i do jakog nesrazmjera u izmjeni tekućina i elektrolita.

Kako razina glukoze poraste, bubrezi izlučuju dodatnu vodu da razrijede velike količine izgubljenoga šećera te proizvode prekomjerno mokraću. Osoba češće mokri  i izlučuje velike količine urina (poliurija). Prekomjerno mokrenje uzrokuje nenormalnu žeđ (polidipsija) čime se pretjerano gube kalorije, osoba gubi na težini. Da to nadoknadi, osobe često osjećaju prekomjernu glad (polifagija).

Ostali simptomi uključuju nejasan vid, tromost, mučninu i smanjenu izdržljivost pri opterećenju, osjetljivost prema infekcijama. Zbog manjka inzulina, ljudi s tipom I (inzulin ovisni) šećerne bolesti gotovo uvijek gube na težini prije no što se podvrgnu liječenju. Većina ljudi s tipom II šećerne bolesti ne gube na težini.

Inzulinska rezistencija smatra se patogenim pokretačem mnogih bolesti, uključujući metabolički sindrom, nealkoholnu masnu bolest jetre, aterosklerozu i šećernu bolest tipa II. Osim toga, inzulin je hormon koji svojim anaboličkim djelovanjem potiče stvaranje masti kao zaliha energije, što rezultira daljnjim porastom tjelesne mase, poremećaje metabolizma, pojavu komorbiditeta i rušenje kvalitete života čime bolesnik ulazi u začarani krug šećerne bolesti tipa II.

Iako se bolest češće dijagnosticira u zreloj ili starijoj životnoj dobi, zbog uske povezanosti s rastućom prevalencijom preuhranjenosti i pretilosti, sjedilačkim načinom života i nepravilnom prehranom, sve se češće javlja i u mlađoj životnoj dobi. Raste pojava gestacijske šećerne bolesti koja se otkrije u trudnoći, kao i ostali, rjeđi oblici šećerne bolesti, među koje se ubrajaju genski poremećaji β-stanične funkcije i/ili inzulinskog djelovanja, šećerna bolest uslijed bolesti egzokrinog dijela gušterače, endokrinološke bolesti kod kojih nalazimo suvišak hormona s djelovanjem suprotnim djelovanju inzulina te zbog uzimanja nekih lijekova ( kortikosteroidi). Prevalencija gestacijskog dijabetesa raste paralelno porastom prevalencije pretilosti, što dovodi do nepovoljnih perinatalnih učinaka. Neodgovarajuća regulacija glikemije može dovesti do spontanog pobačaja, preklampsije, fetalne smrti te u potomaka do povećanog rizika za razvoj šećerne bolesti tipa 2 gdje nametnute informacije (pankreativne DNA) postaju model u daljnjem razvoju.

Ranom intervencijom čimbenika rizika za predijabetes kao preuhranjenost/pretilost, visok unos visokoenergetskih namirnica i tjelesna neaktivnost sprječava se ili odgađa razvoj šećerne bolesti tipa II i dugoročno utječe na smanjenje rizika od pojave kroničnih nezaraznih bolesti i smrtnosti od svih uzroka. Pretilost, posebice abdominalna, predstavlja glavni čimbenik rizika za razvoj šećerne bolesti kod genetski predisponiranih osoba, a prevencija pretilosti ima glavnu ulogu u smanjenju učestalosti šećerne bolesti tipa II.

Promjene prehrambenih navika i načina života ključan su aspekt liječenja šećerne bolesti, a uključuju: pravilnu prehranu, redovitu tjelesnu aktivnost, edukaciju, samokontrolu i upotrebu lijekova. Primjena inzulina neophodna je u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa I, dok se osobe sa šećernom bolesti tipa II uglavnom liječe oralnim antidijabeticima, no ponekad uz to dobivaju i inzulinsku terapiju.

Promjena životnih navika nužna je kako bi se postigla bolja regulacija glikemije, a u slučaju pretilosti potrebno je i smanjenje tjelesne mase (TM). Temeljne sastavnice nutritivne terapije jesu: individualni pristup, nutritivna dijagnoza, intervencije (edukacija i savjetovanje), dugoročno praćenje i podrška u usvajanju dugoročno održivih zdravih navika, samokontrola provedbe, evaluacija ishoda te promjena/prilagodba plana ako je potrebno. Plan prehrane trebao bi biti prilagođen svakoj osobi sa šećernom bolešću, ali i usklađen s medicinskom terapijom i primjerenom tjelesnom aktivnošću.

Redovita tjelesna aktivnost i tjelovježba sastavni su dio liječenja i dobre regulacije šećerne bolesti, a uključuju sve aktivnosti koje povećavaju potrošnju energije. Vježbanje poboljšava kontrolu glikemije, poboljšava stabilnost, koordinaciju pokreta, povećava mišićnu snagu, pokretljivost te time pridonosi smanjenju učestalosti padova kod osoba koje ju redovito i odgovarajuće provode. Osobe sa šećernom bolešću znatno teže i sporije gube na tjelesnoj masi u odnosu na osobe koje nemaju šećernu bolest. To se zbiva zbog metaboličkih promjena povezanih sa samom bolesti i pridruženih poremećaja koji ograničavaju tjelesnu aktivnost i kretanje.

Medicinska nutritivna terapija dokazani je medicinski pristup liječenju određenih kroničnih stanja korištenjem individualno prilagođenog plana prehrane. Istraživanja su pokazala da medicinska nutritivna terapija može imati važnu ulogu u liječenju osoba sa šećernom bolešću kako bi se postigle zadovoljavajuće koncentracije glukoze, lipidni profil i arterijski tlak, te je jedna od osnovnih komponenti u upravljanju liječenja i kontroli bolesti. Pravilna prehrana kao preduvjet postizanja optimalne kontrole šećerne bolesti od iznimne je važnosti te je dokazan njezin učinak na smanjenje glikiranog hemoglobina usporediv s farmakološkom terapijom. Upravo iz tog razloga potrebno je posvetiti pažnju edukaciji o pravilnoj prehrani koja je neizostavna kao sastavni dio liječenja.

Ne postoji jedinstven oblik nutritivne terapije za sve oboljele od šećerne bolesti. Važeće smjernice još ne uzimaju u obzir moguću genotipsku ili fenotipsku heterogenost šećerne bolesti. Pravilna prehrana treba zadovoljavati sve potrebe bolesnika (uključujući i metaboličke), s ciljem uspostave zdravih prehrambenih navika koje su primjenjive i dugoročno održive. Poseban naglasak posvećen je na značajan utjecaj prehrambenih navika i održavanje ravnoteže crijevne mikrobiote. Temeljne sastavnice prehrambenog plana uključuju: energijski unos, broj obroka, sastav nutrijenata, odgovarajuće porcije serviranja prema skupinama hrane i količini ugljikohidrata te raznovrsnost hrane kako bi se postigao odgovarajući unos vitamina, minerala i vlakana. Voditi računa o ograničenom unosu soli i alkohola.

Za osobe oboljele od šećerne bolesti ne postoji idealna raspodjela kalorijskog unosa podrijetlom iz ugljikohidrata, proteina i masti, već bi se trebala temeljiti na individualnom pristupu, s obzirom na prehrambene navike, preferencije i metaboličke ciljeve pojedinca. Pritom je potrebno uzeti u obzir i dob bolesnika, kulturu, tip šećerne bolesti i duljinu trajanja, prehrambene potrebe, način života, ekonomski status, razinu tjelesne aktivnosti, spremnost za promjene, potencijalnu intoleranciju na neku vrstu hrane i farmakološku terapiju te ciljeve liječenja. Ritam i broj obroka ovise o vrsti terapije za šećernu bolest.

Pozitivni učinci primjene Mediteranske prehrane (plant based) i DASH dijete (uravnotežena prehrana sa smanjenim unosom soli)  nisu rezultat uzimanja samo jedne namirnice, već sinergije više vrsta hrane i njihovih komponenti koje čine raznovrsnu prehranu sastavljenu od hrane mediteranskog podneblja. To su maslinovo ulje, sezonsko povrće (osobito zeleno lisnato), voće, cjelovite žitarice, mahunarke, morske ribe (bogate omega-3 masnim kiselinama), bademi, rogač, vino i mediteransko začinsko bilje, uz umjeren unos mliječnih proizvoda i peradi, a s nižim unosom crvenog mesa, soli i slatkiša. Ovakav način prehrane smanjuje vrijednosti glikemije i triglicerida u krvi, ima pozitivan učinak na sastav crijevne mikrobiote, a samim time i na rizik za razvoj šećerne bolesti te ostalih negativnih kroničnih promjena

Praktični savjeti dijetetičara, prema smjernicama za prehranu kod šećerne bolesti u odrasloj dobi iz 2023., temeljeni su na dokazima:

  • u svaki obrok uključiti hranu koja je izvor vlakana                         
  • započeti dan konzumacijom složenih ugljikohidrata iz integralnih žitarica (koristiti kruh od cjelovitog zrna - preporuka kućne pripreme kruha, čitati sastav na pakiranju proizvoda, jesti manje krumpira, koristiti batat, mahunarke, proso, ječam, heljdu, kvinoju i sl.
  • umjesto bijele, koristiti integralnu rižu, bulgur i tjesteninu
  • s obzirom na to da se grah i mahunarke sporije
  • razgrađuju, koristiti ih češće u prehrani, 1 – 2 puta tjedno - mogu biti zamjena za meso jer sadrže proteine
  • svakodnevno uključiti u obroke različito sezonsko svježe voće i povrće
  • adekvatan unos proteina u svakom obroku, čime se postiže osjećaj sitosti i blag utjecaj na porast glukoze u krvi
  • adekvatan unos visoko kvalitetnih nezasićenih masnih kiselina (maslinovo, bučino, hladno prešana biljna ulja, orašasti plodovi, avokado, sjemenke, masna plava riba

Preporuka ukupnog dnevnog energetskog unosa ugljikohidrata čini 40 – 55% budući da se na taj način, u kombinaciji sa smanjenim unosom zasićenih masti, doprinosi smanjenju metaboličkih čimbenika rizika za razvoj nekih kroničnih bolesti. Ugljikohidrati (UH) se dijele na jednostavne i složene. Jednostavni ugljikohidrati uključuju monosaharide glukozu, fruktozu i galaktozu te disaharide saharozu, laktozu i maltozu. Složeni ugljikohidrati su građeni od više jedinica glukoze te sporije podižu koncentraciju glukoze u plazmi za razliku od jednostavnih ugljikohidrata.

Preporuka unosa proteina iznosi najmanje 0,8 – 1,0 g/kg tjelesne mase, oko 15 - 20% dnevnog energetskog dnevnog unosa. Kombinirati unos bjelančevina iz biljnog i životinjskog izvora.

Preporuka dnevnog energetskog unosa masti kreće se od 20 – 35%. Vrsta masti važnija je od ukupne unesene količine. Preporuča se unos nezasićenih i višestruko nezasićenih masnih kiselina, ograničeno unositi zasićene masti a transmasne kiseline u potpunosti izbjegavati (margarin, hidrogenirana biljna ulja, procesuirana hrana).

Ciljevi nutritivne terapije u populaciji s predijabetesom jesu pomoći oboljelima da promijene svoje prehrambene navike kako bi spriječili i/ili odgodili razvoj šećerne bolesti tipa 2, liječili komplikacije i povezane komorbiditete te održali ili poboljšali kvalitetu života. Preporučuje se prehrana koja se temelji na namirnicama biljnog podrijetla, niskom udjelu zasićenih masnih kiselina, kolesterola i natrija, visokom udjelu vlakana, kalija i nezasićenih masnih kiselina. Zamjena jednostavnih ugljikohidrata i zasićenih masnih kiselina sa složenim ugljikohidratima, nezasićenim masnim kiselinama ili proteinima biljnog podrijetla značajno je povezana s nižim rizikom od smrtnosti među osobama s predijabetesom.

 

Petra Brok, mag. nutr.

ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO ZADAR
Služba za javno zdravstvo
"Savjetovalište za prehranu"

Telefon: 023/ 643-338

E-mail: savjetovaliste.prehrana@zjz-zadar.hr